Zahtjevi suvremenog sporta dosegnili su gornju granicu fizičkih i psihičkih mogučnosti sportaša, porasla je frekvencija treninga radi dostizanja više razine treniranosti sportaša i viših natjecateljskih rezultata. Uspješan sportski nastup rezultat je interakcije između kondicijskog stanja sportaša, izvođenja zadatih vještina, ostvarivanja taktičkih zadataka i mentalne pripreme.
Sva četiri faktora međusobno utječu jedan na drugoga - nizak stupanj kondicije dovodi do pojave zamora u završnim fazama treninga ili utakmice, što utječe na preciznost izvođenja određenih vještina, lošijeg izvršenja momčadske taktike, donošenja pogrešnih odluka i gubitka sposobnosti da se izvede očekivano te nenadanih ozljeda.
Učestalost ozljeda u sportu relativno je visoka i izgleda da se u pojedinim sportovima neprekidno povećava. Stopa učestalosti varira od 1,8 do 5 ozljeda na 1 000 sati sudjelovanja u sportskim aktivnostima (van Mechelen et al., 1987; Caine et al., 1989). Od 3,3 ozljede na 1 000 sati bavljenja, čak 1,4 zahtijeva medicinski tretman. Dalje, sportska trauma obuhvaća 10 do 15% svih akcidenata u Njemačkoj i Finskoj (Loes,1990). Pred dvadesetak godina, samo 1,5% hitnih stanja u urgentnoj medicini nastalo je kao posljedica sportskih aktivnosti; danas je ta stopa oko 10%
(Sandelin et al.,1987; Ekstrand et al., 2003). Ako analiziramo ukupnu učestalost svih trauma, čak 17% ima sportsku etiologiju. Konačno, kod mlađe populacije (0-19 godina) čak je 16% ozljeda sportskog porijekla za razliku od 7% ozljeda nastalih u prometu (Janda et al., 1990).
Tradicionalno se ozljede dijele na akutne i kronične . Akutnima pripada od 25 do 40% svih sportskih ozljeda (Inklaar, 1994b). Ukoliko se te ozljede adekvatno zbrinu, što se uglavnom i događa, mala je učestalost trajnih oštećenja i posljedica. Ipak, akutne ozljede postaju sve složenije i teže, prije svega zbog povećanja intenziteta i zahtjeva većine sportova. S druge strane, kronične ozljede obuhvaćaju od 60 do 75% sportskih ozljeda, iako je zbog složene etiopatogeneze teško evaluirati preciznu učestalost.
Kronične ozljede predstavljaju dijagnostički i terapijski izazov zbog složenosti patologije i obnavljaju se u 20 do 70% slučajeva, posebno u sportovima povezanima s trčanjem (Inklaar, 1994a).
Težina ozljede odnosi se na prirodu i trajanje ozljede, vrijeme odsutnosti s treninga i natjecanja, eventualno trajno oštećenje i financijska sredstva tretmana. Na sreću, sportske ozljede su rijetko ozbiljne s trajnim posljedicama, ali broj povrijeđenih sportaša koji zahtijevaju operativni tretman akutnih i kroničnih ozljeda iznosi od 5 do 10%.
Čest slučaj u sportu je da nakon faze rehabilitacije sportaš prebrzo uđe u trenažni proces i zbog nedovoljne nepripremljenosti, događaju se ponovne ozljede i u dosta slučajeva obnovljena ozljeda biva gora nego što je bila. Kako ne bi došlo do nepovoljnog ponavljanja takve ozljede, kondicijski trener mora u radu sa sportašima koji su pretrpjeli ozljede (koljeno, skočni glob...) uključiti i poseban izbor prevencijskih vježbi koje sportaš mora provoditi najmanje tri puta tjedno i to neposredno prije treninga ili u dane odmora.
SPORTSKA UDRUGA PRUŽA MOGUČNOST RADA SA OZLJEĐENIM SPORTAŠIMA, PRUŽAMO USLUGE SURADNJE SA SPORTSKIM KLUBOVIMA TE IZRAĐUJEMO PROGRAM PREVENCIJE I REHABILITACIJE ZA OZLJEĐENE SPORTAŠE
| < « |
|---|
